ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Socijalizacija- problem?

Kadgod spominjem Školovanje kod kuće odmah prvo pitanje bude:  A, šta je sa socijalizacijem djece?

Dosad nisam puno pisala uvezi toga...  sad ću se potruditi odgovoriti na to pitanje.  To je zapravo reletivno novo pitanje koje je postalo aktualno u '70. godiama kad je školovanje kod kuće postalo popularno u SAD-u...  Ljudi se uopće nisu brinuli o socijalizaciji prije. Školovanje kod kuće je postajalo prije u nekoj formi u mnogim zemljama.  U Engleskoj mame čije su obitelji življele na selu su podučavale svoju djecu kod kuće, djeca plemenitih su imali private učitelje koji su ih podučavali kod kuće i nitko se nije brinuo o socijalizaciji te djece! 
Zašto je to sad problem?  Pa, zapravo zato što nije!  haha.  Država ne želi gubiti kontrolu nad našom djecom.  Do sada je država uvijek imali sljedeću generaciju u svojoj šaci...  država ih odgaja, puni njihove umove sa svojom informacijem i "doktrinama".  Kad roditelji preuzmu kontrolu, država po malo gubi kontrolu nad sljedećom generacijom i mora smišljati način kako to zaustaviti.  Stoga, izmišljana je "problem"-socijalizacija.  U SAD-u prva je generacija "Homeschoolarci" završila školu, fakultet i sad su ti ljudi oženjeni i u poslovnom svijetu.  Organizacija Home Schooling Legal Defense Association, HSLDA, je radila istraživanje upravo na temelju tog pitanja- socijalizacija i zaključala da su djeca školovana kod kuće zadovoljenija s brakom, na poslu i čak uspiješnija u životu! 

Ja sam školovana kod kuće i ljudi koji me poznaju bi vam rekli (nadam se- haha) da ZBILJA nemam problem sa socijalizacijem.  Ja sam osoba koja se jako brzo sprijatelji i razgovara s bilo kim.  Imala sam svoje društvo u kvartu i u crkvi.  Uvijek sam bila dijete koje bi pružilo novoj djeci u grupi dobrodošlicu.  Ja sam takva ne zato što sam socijalizirana ili nesocijalizriana, već zato što sam takvu rođena.  Ja sam extrovert.  Ali moj brat nije takav.  On je tiši, povučeniji.  Treba mu više vremena da se sprijatelji i on će možda imati jednog prijatelja u grupi.  On nije lošije socijaliziran od mene nego on je jednostavno introvert. 



Ali gledamo realnost svijeta.  Tko radi na poslu sa samo svojim vršnjacima?  Zar ne radite sa starijima, mlađima i sa svojim vršnjacima?  Znači socijalizacija koju djeca dobvaju u školi i na fakultetu je nerealna vrsta socijalizacije, čak bih rekla da je nezdrava vrsta socijalizacije. Ne nauče komunicirati sa starijim i mlađim osobama.  Nauče skrivati ono što stvarno misle kako ih nitko nebi ismijavao.  Nauče slijepo sljediti najjačeg... 

'Ajmo gledati još nešto.  Otvorimo svoj um i iskreno pogledajmo naše društvo. Koliko ljudi koje vi poznajte- susjedi, osobe s kim radite- je dobro socijalizriano (zna se ljepo ponašati, ima lijepe menere i zna ispravno riješavati sukob)?  Nema ih puno, je l' tako? Mogu reći u mojoj ulici znam samo 1 takvu mamu. Zašto je to tako? 
Tko odgaja našu djecu?  Jedna učiteljica koja od 30 djece ima valjda jednog ili dva miljenika.  Ona njih uči da se ne trebaju tuči da trebaju reći "molim, hvala i izvoli" i ako oni te činjenice pohvate to je pravo čudo jer dok ona njima prosljedi tu informaciju Ivan baca gumicu na Emu i Petar diže ruku jer mora na WC, Jakov diže ruku nakon svake druge riječi jer ima 101 pitanje na toj temi.  Eva crta sliku i Mario piše vic...  Na pauzi će se dvojica potuči i nema nikog u hodniku da ih zaustavi. Nježno dijete nauči da mora biti bezobrazan prema drugima kako bi opstao i dijete jakog karaktera nauči biti bully kako bi bio glavni.


Jessie Wise kaže u svojoj knjizi "The Well Trained Mind":

"Mnogi roditelji pitaju: 'Što je sa socijalizacijem mog dijeteta? Zar mu ne treba vršnjaka?'
Djeca trebaju prijatelje. Djeca ne trebaju biti zaokružena mnoštvom vršnjaka koji neizbježno sljede najjaću osobu u grupi. Pitanje za svakog roditelja treba biti: 'Želim li da moje dijete bude kao svoji vršnjaci? Ili da li želim da moje dijete uzdiže iznad njih?'"


Zašto imamo problem sa socijalizacijem? Upravo zato što roditelji su prezauzeti. U večina slučajeva, oni sami nisu naučili ljepo ponašanje. Možda su bili zlostavljeni od roditelja.  Večina njih je bilo u ratu i bore se s PTSP-om.  Teško rade cijeli dan i dođu kući preumorni su da bi uložili u svoju djecu.  Najlakše je ih poslati van da se igraju s prijateljima ili upaliti im crtić u drugoj sobi. 
Vrijeme je priznati da ne znamo biti dobri roditelji.  Treba nam pomoć.  Jedini koji nam može pomoći je Stvoritelj čovjeka- Bog. I Njegova Riječ je puna savjeta na toj temi.  Prvo MI trebamo biti iscijeljeni.  Radimo prvo na svoj karakter. onda podjelimo sa svojom djecom ono što smo mi sami naučili.  Ako mi roditelji radimo na sebe i na svoje obitelji, sljedeća generacija će moći promjeniti ovu državu. 

Zapamtite:  Jake obitelji čine Crkvu jakom.  Jake Crkve čine društvo jakim.  Jako društvo čine državu jakom!

srijeda, 23. svibnja 2012.

Priroda i društvo? Aaaaam, ne hvala!

Prije 3 tjedna su mi bili neki prijatelji iz Dallasa, TX.  Donjeli su mi neke vrlo koristne knjige u vezi školovanja kod kuće.  Jedna od tih knjiga zove se "The Well- Trained Mind" od Jessie Wise i njezine kćeri Susan Wise Bauer. 
 Jessie Wise je bila učiteljica koja je 1973. g počela svoju djecu školovati kod kuće u Americi.  Govori o tome kako je krenula u tome ne zbog vjerskih razloga već zato što su njezina djeca bila prepametna za školski sistem! Nisu se uklapala jer ih je naučila slova, čitanje i laganu matematiku "prerano" (s 4 ili 5 godina). Ugl. odlična je knjiga i toplo ju preporučujem svima (školovali kod kući ili ne) jer ima jako dobre savjete i za mame čije djeca idu u školu. Ako netko od vas ima volju prevesti knjigu na hrvatski...  samo naprijed! :D  haha

Rekla sam sve to jer sam pročitala jednu stvar iz te knjige s kojom se u POTPUNOSTI slažem (samo da znate, knjiga je dosta velika (652 str.) i nisam ju još dovršila) i to jest da je predmet "Priroda i društvo" gubljenje vremena! Osobno vidim koliko sam vremena u ovih 4 mjeseca potrošila na bezveznim stvarima (npr. čuvanje okoliša, što ljudi rade u primorskom zavičaju, kako čuvati svoje zdravlje, kako se ponašati u prometu...).  Mislim, nisu te stvari samo po sebi gubljenje vremena.  Djeca to sve trebaju naučiti, ali mogli bi (i trebali bi) te stvari naučiti uz roditelja na samom mjestu određenih događaja, a ne u školskom klupu.  Moja su djeca već znali kako se ponašati u prometu kad su stigli u školu...  bezveze mi je raditi 2 stranici u radnoj bilježnici o tome i izgubiti 3-4 školskih sati na toj temi. 



Priroda i društvo je malo svega...  ponašanje, znanost, biologija i povijest...
To zapravo predaju dijeci u mjesto povijesti i znanstvenih predmeta od 1. do 4. razreda.  Osobno se slažem s ovom knjigom.  Umjesto Prirode i društvo zašto ne bismo uveli povijest i znanost natrag u program?
Susan Wise Bauer i Jessie Wise ohrabruju roditelji da uče djecu ovako:

1. razred:  Povijest: 5000. B.C.- 400.A.D., biologija 
2. razred:  Srednji vijek i ranu renasancu:  400.- 1600. A.D., znanost Zemlje i astronomija
3. razred:  Povijest: 1600.-1850. A.D.,  kemija
4. razred:  Povijest: 1850- sadašnjost, fiziku i informatiku

Jako mi je zanimljivi pristup školovanja, jer kažu da prve 4 godine su samo skupljenje informacija, sljedeće 4 širenje tih informacije i učenje kako ih upotrijebiti i onda sljedeče 4, kreativno izražavanje. 

Sviđe mi se ovakav pristup.  Mislim da stvarno ima smisla.  Mislim da stvarno ima pametnijih stvari za učiti u razredu nego koliko je bitno prati ruke i zube i bacati smeću u koš! haha.  Zato srdačno kažem: "Doviđenja, Priroda i društvo!" i dajem toplu dobrodošljicu Povijesti i Znanosti!


srijeda, 16. svibnja 2012.

Recite im da naša djeca nisu pingvini!


Prvo bih se hjela ispričati što nisam ništa napisala već 2 tjedna.  Kako sam krenula raditi malu školu s curama i već se polako prebližava kraj školske godine mojim dečkima (znaći uskoro ispiti)... Malo sam bila u gužvi....  pa i još jesam, upravo pišem blog dok dečki rade zadatke u svojim radnim bilježnicama. haha.


Što dulje radim školovanje kod kuće, vidim kako može zbilja biti kvalitetno ako mama dobro poznaje svoju djecu i oblikuje školu prema potrebama svakog dijeteta. 



Moji dečki nisu matematičari.  Sporo rade i dok su išli u školu, uvijek bi imali PUUUUNO zadaće iz matematike (nekada bi ih dovelo do točke da bi jednostavno pukli!) Školski program zahtjeva da djeca odrade najmanje 2 stranice u jednom školskom satu... ono što ne stignu nose doma!  Sad, nema šanse da moji završe 2 stranice u 45.   Kad sam ih dovela doma na obrazovanje ubrzo sam vidjela da nećemo moći raditi prema tom školsom planu, jer nakon jedne stranice zadataka već su dosta umorni i koncentracija im je manje više potrošena...  vidjela sam da nema smisla ići dalje, jer bih jednostavno silila, ali ništa ne bisu ućli i ta žadnja pola stranice bi većina  bila puna grešaka! 

Ali s druge strane, priroda i društvo nam ide JAKO brzo.  Oni su već sada završili cijeli školski plan i položili zadnju provjeru znanja i sada samo polako ponavljaju za završni ispit. 

Dakle, obzirom da ne trebam cijelih 45 min da ponavljamo Prirodu i društvo, odlučila sam prepoloviti sat- 20 min ponavljamo za završni ispit iz Prirode i društvo i 25 min radimo dodatni "sat" matematike tako da završimo školski program do kraja godine. 

Škola kad ima 30 djece u jednom razredu ne može prilagoditi program prema djeci, ali kad ih ja imam samo 2 (zapravo sad 4 s malom školom! haha)  ja mogu sve prilagoditi njihovim interesima i potrebama... 

Već vidim kako moji dečki bolje i kvalitetnije uče,  stvaraju dobre navike učenja i više informacije zadržavaju.  Nisu "štreberi" pa ne spadaju u granicama "sistema", ali na kraju krajeva, djeca nisu pingvini, zar ne?!  :DDD