ponedjeljak, 8. travnja 2013.

Par novih ideja


Školovati kod kuće (kao i svaka stvar u životu) ima svoje pluseve i minuse.  
Jedan minus je da većina ljudi nemaju gdje napraviti "učionicu".  Makar možda čak i neki uopće ne gledaju na to kao minus...  (ja kao osoba koja radi sve vrlo struktuirano to tako gledam. haha) Dakle, ja trenutno (kao mnogo, mnogo mama na svijetu) imam školu za kuhinjskim stolom.
  Baš mi NE odgovara.  Sanjam o danu kad ću imati sobu koja bi bila samo za školu (učionicu) gdje bih mogla mape i edukativne postere objesiti po zidovima, gdje bismo mogli staviti njihove radne stolove i svaki bi imao "svoj prostor".  Izgleda da će mi se san uskoro ostvariti,  jer za 2 mjeseca bismo se trebali odseliti u Svetu Nedjelju u veću kuću...  ako to sve uspijemo ostvariti, budem slikala našu učionicu da ju možete vidjeti.  :)

Za sada situacija je ono što jeste i malo je djeci teško se nekada usredotočiti i imam ovakve situacije:

Luka:  Divna mene gleda!  
Divna: Šta onda?!
Ja: Luka, da radiš svoje zadatke ne bi ni znao da te gleda.
Filip:  Luka trese stol i uništava moje radove!
Divna: Jack (naš labrador) je ispod stola i Vjera leže na njemu!  Ugušit će ga! 

Jao, mislim...  da baram svaki ima svoj odvojen prostor bilo bi svima nama puno lakše...  Ali život nije uvijek idealan i moramo naučiti živjeti s onima što imamo.  
Bila sam kod jedne moje frendice koja također školuje kod kuće i bila je na jednoj konferenciji koji se nedavno održavalo u Budimpeštu (mi se čini).  Došla je kući puna doživljaja i novih ideja od kojih mi je par jako pomoglo...

1.  Napraviti svakom djetetu paravan tako da za stolom svatko ima svoj prostor.
Nisam imala novaca da baš kupim materijale za te paravane, ali sam se sjetila nekih stvari koje već imamo (poput sjenila za auto i kartona) koje bih mogla iskoristiti za to.  Luki sam to sjenilo postavila kao paravan i Filipu sam napravila nekakav paravan od kartona.





2.  Druga ideja je bila upotrijebiti Baseball kape.  Šilterice im pomažu da ostaju usreditočeni na ono ispred sebe.


3.  Jedna druga prijateljica mi je dala ideju (koju sam odmah odbacila kao previše posla, ali ipak kasnije prihvatila) da razvlačim stol kako bi imali više mjesta.  Malo mi stvara više posla svaki dan oko pripreme i pospremanja, ali pomaže nam!

Mogu svjedočiti da nam ove stvari dosta pomažu da se djeca bolje usreditoče na svoje zadatke, brže i kvalitetnije rade i mogu reći da sam zadovoljna s rezultatima!

Sretno, mame-učiteljice!  Samo još 2 mjeseca pa na malo dulji odmor.  Idemo izgurati školu do kraja da pobjedonosno završimo ovu godinu! WE CAN DO IT!!!  :D

utorak, 19. ožujka 2013.

Put do znanja igrom!


Ja sam veliki ljubitelj igara i mislim da ih treba itekako ukomponirati u učenju.  Može biti da djeca prokuži neko gradivo upravo dok igraju igru jer igre možemo ponavljati bez dosađivanja, a ispitivanje...  to im vrlo brzo dosađuje!

Ja se inače trudim uvesti igre negdje u skoro svaki predmet. Mislila sam da možda moje igre nekom pomogne (mislim, zašto da se vi mučite kad možete preuzeti ideju od nekog drugog, ne?! :)  
Slobodno uzmite moje ideje, poboljšajte ih, promijenite ih...  samo neka vam budu od koristi.  

MATEMATIKA:
Moram priznati da ove ideje nisu moje.  Ove sam ideje preuzela od jedne prijateljice.  

MEMORY:

Zadatak na jednoj karti i odgovor na drugoj.


**Zanimljiva informacija: Ako napravite ovakvu igru i pokrijete kartice s prozirnom tapetom (možete ju kupiti u Konzumu ili Mulleru), možete pisati po njih s vodootpornim flomićem i brisati flomić s acetonom (za nokte) i pisati nove zadatke na njima).


FLASH CARDS:





VJEŽBE:  
Oni trebaju reći zadatke i istovremeno raditi određene vježbice.  Navodno je dokazano da djeca bolje pamte informacije ako govor, i miču tijelom  istovremeno.



SKIP COUNTING:
  

Vrlo je važno da djeca uče brojiti parno, neparno po 5 i po 10 U PRVOM RAZREDU!!!  Mnogi učitelji to ne uče (moji sinovi to nisu naučili), jer to ih pripremi za množenje ali i pomaže u zbrajanju 2+parni broj = sljedeći parni broj gore (2+4=6).  2+neparni broj =sljedeći neparni broj gore (2+3=5).








GRAMATIKA/PRAVOPIS



MEMORY/SORTIRANJE:

S ovom igrom oni trebaju staviti odgovarajući ime s definicijom i onda riječi sortirati.



































IJE, JE, E:  


slagati



















VELIKO POČETNO SLOVO
Izabrati ispravno napisano





OTVORENICI/ZATVORENICI:  

Sortirati




SLOGOVI:  



Napisati riječi i neka djeca škarama rezati riječi (ili trgati) na ispravne slogove.















NIJEČNICE:  

Slagati razmakom ili bez razmaka.






PITANJA RIJEČCOM "LI":  



Slagati pitanja sa zadanim riječima.





Štrebanje isto možemo pretvoriti u zabavu.  

Ispitivanje možemo pretvoriti u kviz:

1.  Onaj koji prvo ustane odgovara i onaj s najviše odgovora (ili bodove) je pobjednik.

2. S jednim djetetom možete igrati vješala. Ako krivo odgovara čovjek dobiva glavu, tijelo, ruke...

3.  Često igramo (i to sam u prijašnjem postu spominjala) Crnu Kraljicu...  To je omiljena igra moje djece :). Znači, onaj koji ispravno odgovara može zakoračiti.  Ja njima pokušavam izmisliti zanimljive korake poput:  Napravi 1 T-Rex korake, 2 ballerina korake, 5 bubamara korake, 3 Pauk korake...

Učenje treba biti zabavno za njih i za nas! :)

















petak, 1. ožujka 2013.

Zašto školujem kod kuće i to bez straha!

Znam da nisam dugo pisala.  Jednostavno ne stignem više tako često pisati.  Puno vremena mi oduzima od važnijih stvari.  Ipak školujem 3 djece ove godine :) Ne mislim skroz prestati, samo neću moći tako često pisati kao prije.

Dakle, puno se priča o tome da školovanje kod kuće ipak nije legalno zato što u zakonu piše da škole koje naša djeca pohađaju moraju biti na hrvatskom tlu.  Sad, želim vam reći da sam osobno čitala zakon 2 puta i nigdje ne piše to.  Drugi su također ga pročitali i također svjedoče da takav članak nisu pronašli, ali Ministarstvo kaže da se to u zakonu "podrazumijeva".  Sad, svi koji se bave pravom će vam reći da ništa u zakonu se ne može podrazumijevati.  Sve mora biti crno- bijelo i zakon se ne smije tumačiti po želji.  Neki nas žele strašiti  i plašiti i znam da je teško.  Bojimo se: hoće li nam doći CZSS i oduzeti nam djecu?   Koliko vidim po zakonu za obrazovanje osnovne i srednje škole, jedina kazna koja postoji je novčana kazna. Mogu valjda poslati CZSS, ali opet, mi nismo nemarni.  Školujemo svoju djecu.  Čak upotrijebljavamo državni program (što je više nego što radi Američka 
međunarodna škola u Zagrebu). haha.

Sad, neću nikom reći što treba raditi.  To nije moja namjera s ovom blogom.  Ovdje govorim ono što JA radim i zašto, kako bih mogla nekako sa svojim iskustvima pomoći drugima.  I ja sam odlučila se ne bojati države, ministarstva ni CZSS-a.  Nisam buntovnica.  Poštujem svoje autoritete. Zahvaljujem Bogu na njima i blagosljivljam ih.  Slijedim zakon (koliko znam) u svakom pogledu i stvarno ga poštujem, jer je on tu za našu zaštitu i dobrobit. Ali što se tiče moje djece...  moram poslušati nekoga koji je iznad države i to je Bog.  Njegov zakon je iznad svega.  Sad ću vam ispričati kako sam krenula u školovanje kod kuće i zbog čega to radim.

U Ponovljenom zakonu 11; 19-20 govori:


"Poučite u njima (zakonima Božjim) svoje sinove; izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem ; kad lijegate i kad ustajete. Ispišite ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata,da vaši dani i dani vaših sinova u zemlji za koju se Jahve zakleo vašim ocima da će im je dati- budu brojni kao dani nebesa nad zemljom."



Ja TO želim učiniti.  Ja želim biti ta koji podučava moje dijete koje su mu vrijednosti.  Ja želim biti ta koji podučava moje dijete kako imati dobar karakter (kako biti strpljiv, imati samokontrolu, kako dolaziti uvijek na vrijeme, da ne uzima mito, da ispuni svoja obećanja i držati do svojih riječi, kako biti pun plodova Duha).  Želim ih podučavati cijeli dan kao što Biblija govori i to ne mogu raditi kad su u školi, jer nema dovoljno sati u našem danu.  Užasno sam se borila dok su bili u državnoj školi.  Čitala sam Bibliju i molila s djecom prije škole i prije spavanja navećer, ali to je sve nešto bilo na brzaku i nekvalitetno. Nisam stigla govoriti u njihove živote kako bih voljela. 
Vidjela sam da ih gubim (pogotovo starijeg) stvarima svijeta, jer s 8, 9,10 i 11 godina naša djeca su ipak premlada da budu čvrsta u vjeri.  Tek su u godinama kad će sa pravim znanjem svjesno davati svoje živote Kristu i u državnoj školi, već su na ratnom polju.
Molila sam za svoju djecu stalno i jedno jutro dok sam vapila Bogu za njih- da budu čvrsta u vjeri da Ga ljube svim srcem i da imaju dobar karakter, da imamo mir u svom domu... Bog je meni vrlo jasno govorio: "Ako ti školuješ djecu kod kuće, doći će red i mir u tvoj dom." Krenula sam intenzivno tražiti rupu u zakonu ili bilo koji način kako bismo mogli to ostvariti (i ne samo za sebe (kao Američkog državljanina) nego i za druge  (Hrvate) koji bi to željeli.) Unutar mjesec dana sam pronašla način (o kojem sam pisala u ovom blogu) i sve je bilo tako jednostavno da nismo ni ja ni muž mogli vjerovati.  I doslovno je došao red i mir u naš dom.  Djeca su naglo počela duhovno rasti.  Oslobodila se od tjeskobe i gorčine (jer su dosta bila tlačena u školi zbog vjere).  Opet, nije moja namjera reći da ako ne školujete kod kuće da ste van Božje volje za svoju obitelj i život.  Uopće to ne govorim ni ne mislim.  Samo želim reći da danas, vjerujem da ispunjavam svoju ulogu i poziv koji Bog ima za mene.  I zbog toga ne strahujem, jer ako je Bog za mene, tko može biti protiv mene?!

srijeda, 16. siječnja 2013.

Usavršavanje


JEDVA sam čekala zimske praznike ove godine, a kad su stigle, tjedan dana nisam ništa radila osim ležati po pola dana na kauču.  Bila sam skroz slomljena...  ne znam zašto mi je bilo toliko teško...  nekako nam raspored nije djelovala kako sam zamislila.  Na papiru je sve dobro izgledalo ali nešto nam nije išlo... nekako je nam dan postao sve dulji.  Krenuli bismo u 8:15 i škola bi nam trajala nekad čak do 16:30!  Preko praznika sam mozgala i mozgala i došla do nekih ideja.

Prvo, napravila sam si "školsko zvono".  Unjela sam u mobitel raspored i namjestila da mi zvoni na početku i kraju svakog sata i pauze.  Zvono nam spriječava da radimo pojedini predmet predugo.  Ako nismo stigli sve napraviti, budemo drugi dan, ali uglavnom, stignemo sve.
Drugo, razgovala sam s djecom.  Oni su dosta usporena postala.  Nije im se dalo nekad raditi, na kraju pauze bi tražili "još pet minuta..."  Rekla sam im, možete dugo raditi i ne ostaje vam vremena za igru, ali što vi brže (ali kvalitetno) radite to brže završite školu i ostaje vam više vremena za igru.  To je nekako palilo.  Završavamo svoj dan uredno u 3:15 (nekad ranije ali ne kasnije).  Ja uspijevam se više odmoriti i bolje mi je. Djeca imaju više vremena za igranje i svi smo vrlo zadovoljni! :)))