ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Socijalizacija- problem?

Kadgod spominjem Školovanje kod kuće odmah prvo pitanje bude:  A, šta je sa socijalizacijem djece?

Dosad nisam puno pisala uvezi toga...  sad ću se potruditi odgovoriti na to pitanje.  To je zapravo reletivno novo pitanje koje je postalo aktualno u '70. godiama kad je školovanje kod kuće postalo popularno u SAD-u...  Ljudi se uopće nisu brinuli o socijalizaciji prije. Školovanje kod kuće je postajalo prije u nekoj formi u mnogim zemljama.  U Engleskoj mame čije su obitelji življele na selu su podučavale svoju djecu kod kuće, djeca plemenitih su imali private učitelje koji su ih podučavali kod kuće i nitko se nije brinuo o socijalizaciji te djece! 
Zašto je to sad problem?  Pa, zapravo zato što nije!  haha.  Država ne želi gubiti kontrolu nad našom djecom.  Do sada je država uvijek imali sljedeću generaciju u svojoj šaci...  država ih odgaja, puni njihove umove sa svojom informacijem i "doktrinama".  Kad roditelji preuzmu kontrolu, država po malo gubi kontrolu nad sljedećom generacijom i mora smišljati način kako to zaustaviti.  Stoga, izmišljana je "problem"-socijalizacija.  U SAD-u prva je generacija "Homeschoolarci" završila školu, fakultet i sad su ti ljudi oženjeni i u poslovnom svijetu.  Organizacija Home Schooling Legal Defense Association, HSLDA, je radila istraživanje upravo na temelju tog pitanja- socijalizacija i zaključala da su djeca školovana kod kuće zadovoljenija s brakom, na poslu i čak uspiješnija u životu! 

Ja sam školovana kod kuće i ljudi koji me poznaju bi vam rekli (nadam se- haha) da ZBILJA nemam problem sa socijalizacijem.  Ja sam osoba koja se jako brzo sprijatelji i razgovara s bilo kim.  Imala sam svoje društvo u kvartu i u crkvi.  Uvijek sam bila dijete koje bi pružilo novoj djeci u grupi dobrodošlicu.  Ja sam takva ne zato što sam socijalizirana ili nesocijalizriana, već zato što sam takvu rođena.  Ja sam extrovert.  Ali moj brat nije takav.  On je tiši, povučeniji.  Treba mu više vremena da se sprijatelji i on će možda imati jednog prijatelja u grupi.  On nije lošije socijaliziran od mene nego on je jednostavno introvert. 



Ali gledamo realnost svijeta.  Tko radi na poslu sa samo svojim vršnjacima?  Zar ne radite sa starijima, mlađima i sa svojim vršnjacima?  Znači socijalizacija koju djeca dobvaju u školi i na fakultetu je nerealna vrsta socijalizacije, čak bih rekla da je nezdrava vrsta socijalizacije. Ne nauče komunicirati sa starijim i mlađim osobama.  Nauče skrivati ono što stvarno misle kako ih nitko nebi ismijavao.  Nauče slijepo sljediti najjačeg... 

'Ajmo gledati još nešto.  Otvorimo svoj um i iskreno pogledajmo naše društvo. Koliko ljudi koje vi poznajte- susjedi, osobe s kim radite- je dobro socijalizriano (zna se ljepo ponašati, ima lijepe menere i zna ispravno riješavati sukob)?  Nema ih puno, je l' tako? Mogu reći u mojoj ulici znam samo 1 takvu mamu. Zašto je to tako? 
Tko odgaja našu djecu?  Jedna učiteljica koja od 30 djece ima valjda jednog ili dva miljenika.  Ona njih uči da se ne trebaju tuči da trebaju reći "molim, hvala i izvoli" i ako oni te činjenice pohvate to je pravo čudo jer dok ona njima prosljedi tu informaciju Ivan baca gumicu na Emu i Petar diže ruku jer mora na WC, Jakov diže ruku nakon svake druge riječi jer ima 101 pitanje na toj temi.  Eva crta sliku i Mario piše vic...  Na pauzi će se dvojica potuči i nema nikog u hodniku da ih zaustavi. Nježno dijete nauči da mora biti bezobrazan prema drugima kako bi opstao i dijete jakog karaktera nauči biti bully kako bi bio glavni.


Jessie Wise kaže u svojoj knjizi "The Well Trained Mind":

"Mnogi roditelji pitaju: 'Što je sa socijalizacijem mog dijeteta? Zar mu ne treba vršnjaka?'
Djeca trebaju prijatelje. Djeca ne trebaju biti zaokružena mnoštvom vršnjaka koji neizbježno sljede najjaću osobu u grupi. Pitanje za svakog roditelja treba biti: 'Želim li da moje dijete bude kao svoji vršnjaci? Ili da li želim da moje dijete uzdiže iznad njih?'"


Zašto imamo problem sa socijalizacijem? Upravo zato što roditelji su prezauzeti. U večina slučajeva, oni sami nisu naučili ljepo ponašanje. Možda su bili zlostavljeni od roditelja.  Večina njih je bilo u ratu i bore se s PTSP-om.  Teško rade cijeli dan i dođu kući preumorni su da bi uložili u svoju djecu.  Najlakše je ih poslati van da se igraju s prijateljima ili upaliti im crtić u drugoj sobi. 
Vrijeme je priznati da ne znamo biti dobri roditelji.  Treba nam pomoć.  Jedini koji nam može pomoći je Stvoritelj čovjeka- Bog. I Njegova Riječ je puna savjeta na toj temi.  Prvo MI trebamo biti iscijeljeni.  Radimo prvo na svoj karakter. onda podjelimo sa svojom djecom ono što smo mi sami naučili.  Ako mi roditelji radimo na sebe i na svoje obitelji, sljedeća generacija će moći promjeniti ovu državu. 

Zapamtite:  Jake obitelji čine Crkvu jakom.  Jake Crkve čine društvo jakim.  Jako društvo čine državu jakom!

1 komentar:

  1. Tek sad stignem citati ovo. Pre-pre-pre-predobro!!!

    Najvise se meni svidja ovo: "Zašto imamo problem sa socijalizacijem? Upravo zato što roditelji su prezauzeti."

    Stvarno je istina.


    i ovo: "Zapamtite: Jake obitelji čine Crkvu jakom. Jake Crkve čine društvo jakim. Jako društvo čine državu jakom!"

    OdgovoriIzbriši