Završetak moje priče kao mama-učiteljica

 Pozdrav čitatelji moji! 

Od mene niste čuli... 4 godine? Tako nekako... i puno nam se toga dogodilo u međuvremenu. Uglavnom, kao što znate, Filip se vratio u državnu školu. Onda se Luka vratio u školu, pa je Divna krenula u školu (ona se nije mogla vratila jer nikada nije ni krenula LOL). Što nam se desilo? Uoćili smo da je za nas srednja strukovna škola jako dobra stvar jer pri završetku takve škole djeca dobiju zanimanje. Ako odluče ići na fakultet, super... ako ne završe fakultet (što se jako često kod nas u Hrvatskoj događa) baram imaju to zanimanje. 

I... netko se možda pita: How's that working out for you? 

Ja bih rekla (i to još uvijek u čudu...): Bolje nego očekivano. 

I trebate shvatiti... ne kažem sve ovo kako bih se hvalila, jer najiskrenije... moja djeca nisu nešto baš ekstra posebna ili nadprosječno nadarena. U osnovnoj školi i srednjoj, nisu imali sve petice. Imali su čak dva iz nekih predmeta (uf strašno!) Želim vam ipričati svoju priču u nadi da će vam biti na ohrabrenju... To je oduvijek bila moja namjera s ovim blogom. Prije više od deset godina, kad sam shvatila da sam konačno našla način školovati svoju djecu kod kuće u Hrvatskoj, više ljudi me je zamolilo da pišem svoje ideje, otkriča, da držim dnevnik... kako bih im ja mogla biti izvor informacije za kasnije. Tako sam naišla na idjeu da sve te stvari pohranim u obliku bloga koji bilo tko može pročitati... u nadi da će pomoći drugima koji žele školovati kod kuće ali ne znaju otkud bi krenuli.

I sada... The moment of truth: Ja sam skoro svaki dan deset i pol godina ipak strijepila. Hoće li moja djeca ipak uspiješno završiti školu i moći upisati na faks? To je bio strah koji me je ganjao svaki dan. Taj i da možda djeci uništavam budućnost... hoće će li morati do kraja svog života raditi u autopraoni? To kažem jer vjerojatno i neki od vas se borite sa sličnim strahovima. 

Kako su stvari realno ispale za nas?

Nije samo da je moj Filip uspiješno pisao maturu nego je dobio 5 iz matematike na maturi (i nikad nije imao više od 2 iz matematike u školi). Upisao je Filmsku režiju u Vernu (fakultet njegovog odabira) i dobio školarinu. 

Kad smo upisali Luku u srednju školu prije 3 godine imao je izvrsne bodove i upao je u sve škole koje je odabrao i na kraju je odlučio ići na web dizajn u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku. Njemu to ide toliko dobro da je već gradio 3 web stranice za razne ljude mimo škole i već sada zarađuje na temelju toga. Moram reći da mi je ta škola u Zaboku zbilja predivna. Pedagoginja i ravnateljica su predivne i imali smo stvarno prekrasno iskustvo s tom školom.  

Divna je odlučila na Školu primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu jer je htjela ići na fotografiju, ali ta škola ima prijemni ispit tj. provjeru likovne darovitosti i od 153 učenika koji su te godine upali u ŠPUD ona je bila 39. na listi i vrlo je uspiješna učenica tamo. 

Znači,  moje iskustvo je dokazalo ne samo da je moguće uspiješno školovati kod kuće u Hrvatskoj  i ne samo da je također moguće uspiješno upisati djecu natrag u Hrvatski sustav jednom kad su izašla iz njega (pa čak i kad dijete nikad nije ni bilo u tom sustavu) nego je moje iskustvo dokazalo da djeca akademski naprijeduju i procvjetaju u školovanju kod kuće. Vjerujem da je to zato što školovanje kod kuće dozvoljava djeci kreativnost, uče ih da se sama snalaze. Nije im dato svako pitanje skupa s "točnim" odgovorom koji se traži nego su djeca ohrabrena da sama budu znatiželjna, da pitaju svoja pitanja i da sama nalaze ispravne odgovore na ta pitanja. To je nešto što itekako fali u državnom školstvu. 

Sljedeći tjedan naša najmlađa, Vjera, završava 8. razred i želi upisati modni dizajn (daaaaa, svi su moji klinci kreativci). Dakle, završavam svoje godine kao mama-učiteljica. Čekaju me novi izazovi, nova iskustva i vjerujte me  JEDVA ČEKAM! Nećemo romantizirati školovanje kod kuće. Nisu mi sve ove godine bili zabavne... neke su bile stvarno teške i naporne, ali ne bih mjenjala ni sekunicu koju sam provela sa svojom djecom! Drago mi je što sam odlučila i mogla imati sve ove godine s njima, što mi je Bog dao mogućnost da u njih usadim njegove principe i ljubav prema njegovom Kraljevstvu. Ako sam uspijela samo to učiniti, bila sam uspiješna jer je to bitnije od svega. 

Dakle, za nekoliko dana kažem ZBOGOM školovanju kod kuće! Bilo mi je zanimljivo, lijepo, frustrirajuće, umarajuće, zabavno i iznad svega čast provesti deset i pol godina svog života sa svojom djecom kao njihova mama-učiteljica.